Kako postupati s djecom od 1 do 3 godine kod nepoželjnih ponašanja

Djeca u dobi od 1 do 3 godine tek uče kako izražavati emocije, dijeliti igračke i razumjeti pravila i granice. Udaranje, griženje i odbijanje posljedica mogu biti izrazi frustracije, potrebe za komunikacijom ili neke druge trenutne potrebe, a Vaša reakcija uvelike može pomoći djetetu da nauči prikladnije načine izražavanja.

Dob 1-2 godine

U ovom razdoblju djeca još uvijek uče osnovne vještine komunikacije i regulacije emocija.

Kako reagirati?

1. Ostanite smireni i odlučni – Ako dijete ugrize ili udari, kratko i jasno recite: “Ne, ne grizemo. To boli.”
2. Postavljajte blage ali čvrste granice – Ako dijete udari nogom, nakratko ga udaljite iz situacije (“Ako udaraš, uzet ćemo pauzu”). Ovo pomaže da poveže udaranje s prekidom zabavne aktivnosti. Ako udara kod kuće, mirno se odmaknite na trenutak kako biste pokazali da udaranje ne donosi pažnju.
3. Preusmjerite pažnju – Umjesto griženja, ponudite igračku ili neku drugu aktivnost.
4. Pokažite kako izražavati osjećaje – Pomozite djetetu da koristi riječi ili geste umjesto agresije.
5. Dosljedno reagirajte – Ako jedno ponašanje nije prihvatljivo, uvijek ga zaustavite na isti način.
6. Osigurajte rutinu i sigurnost – Djeca se osjećaju sigurnije kada imaju predvidljiv dan i jasne granice.
7. Potičite prosocijalno ponašanje – vlastitim primjerom, pohvalama potičite postupke tješenja, pomaganja, suradnju i velikodušnost.
8. Potičite razvoj pojma o sebi ali i dijeljenje s drugima – postoje one igračke za koje dijete nikada ne biste trebali tražiti da ih dijele (npr. takozvani prijelazni objekti, koji djetetu znače emocionalnu podršku pri odvajanju ili nekoliko najdražih igračaka koje dijete baš voli) ali mora postojati nekolicina igračaka s kojima ćete poticati dijeljenje s vršnjacima.
9. Pokušajte razumjeti ponašanje – npr. udarci nogom mogu biti izraz frustracije, uzbuđenja, način traženja pažnje ili teškoća u razumijevanju granica.
10. Promatrajte koji okidač prethodi ponašanju te u kojim uvjetima –  možete promatrati kada i zašto dijete udara, je li tada gladno, umorno frustrirano i ljuto ili uzbuđeno. Rješavanje osnovnog uzroka može doprinijeti adekvatnim postupcima pri smanjenju učestalosti nepoželjnih ponašanja.

Dob 2-3 godine

U ovoj dobi djeca bolje razumiju pravila, ali još uvijek uče kontrolirati svoje impulse.

Kako reagirati?

1. Jasno postavite granice i posljedice – “Ako udariš, moramo stati s igrom i odmoriti.”
2. Pomozite djetetu da imenuje i izrazi emocije – objašnjavajte govorom tuđe i vlastite emocije, pružajte pomoć govorom. Naučite dijete reći “Ljut sam” / “Pomozi!” /” Stani!” umjesto da udara. Možete koristiti slikovnice i igre za prepoznavanje emocija.
3. Modelirajte prihvatljivo izražavanje svih emocija – iskazujte nježnosti prema djetetu u raznim situacijama, ne samo kada ga se tješi. Ponudite različita rješenja u nošenju s neugodnim emocijama.
4. Pohvalite dobro ponašanje – “Bravo što si tražio igračku riječima umjesto da uzmeš!”, “Bravo, lijepo si upotrijebila riječi!”
5. Podučavajte kroz igru – Igrajte igre u kojima djeca uče dijeliti i izmjenjivati se. “Sad ti pa onda ja.”
6. Potičite empatiju i prosocijalno ponašanje – tražite od djeteta da se uživi u emocionalnu situaciju drugoga (“Vidi kako se tvoj prijatelj osjeća kada ga udariš. Možemo reći ‘oprosti’ i zagrliti ga ako želimo.”; “Sjećaš se kako je tebi bilo kada te…”).
7. Stvarajte atmosferu sigurnosti i zadovoljstva kod djece – dijete će teže naučiti prihvatljiva ponašanja ako njegove osnovne potrebe nisu zadovoljene te općenito u obitelji prevladavaju neugodne emocije, stres i napetosti.

Dosljednost, strpljenje i pozitivno usmjeravanje ključni su za pomoć djetetu da razvije prihvatljive obrasce ponašanja. Djeca uče načine suočavanja s teškim emocijama te rješavanja sukoba od Vas pa je tako svaka vaša reakcija prilika za učenje i rast! Razumljivo je i u redu da će se ponekad dogoditi da i Vi nemate kapaciteta za biti smireni te da ćete tada možda jako viknuti, zaprijetiti ili izabrati neko drugo ponašanje, no i tada imate mogućnost reći djetetu da ste pogriješili u ponašanju koje dijete nije zaslužilo i da Vam je žao, ali i dalje se držati postavljene granice (npr. to ne znači da ipak možeš lupati po staklenom stolu). Naravno, Vi imate kapaciteta osvijestiti se te nastojati da se takve situacije svedu na minimum dok kod djeteta razvijen govor i mogućnost komuniciranja nije garancija da ono razumije Vaše zahtjeve i da ih može ispuniti. Ako se uslijed ovih akcija ponašanja ne smanjuju, slobodno se obratite na psiholog@vrtic-frfi.hr.