Međunarodni dan odgoja bez batina

Fizičko kažnjavanje djece: Zašto nije učinkovito i što kaže znanost

Roditelji imaju najljepši ali i najteži  zadatak na svijetu – odgoj djece. Uz sve izazove s kojima se nose kao i različite i često oprečne informacije koje dobivaju iz mnogih izvora ne čudi da ostaju zbunjeni i nerijetko bespomoćni. Zbog toga znaju zaključiti da odgoj postoji u dvije dimenzije: batine ili potpuno popuštanje. Fizičko kažnjavanje poput udarca po guzi ili šamara, nažalost je još uvijek prisutno u nekim obiteljima. Osim što je zakonom kažnjivo, i znanstvena istraživanja jasno pokazuju da ovakve metode nisu učinkovite i mogu biti štetne za djetetov razvoj (jednako kao i potpuno popuštanje i prepuštanje djeteta sebi).

Što je fizičko kažnjavanje?

Fizičko kažnjavanje odnosi se na upotrebu tjelesne sile s ciljem izazivanja boli, ali ne i ozljede, u svrhu korekcije ponašanja (Gershoff & Grogan-Kaylor, 2016). Primjeri uključuju udaranje, šamaranje, povlačenje ili korištenje predmeta (poput šibe).

Što znanstvena istraživanja govore?

Višestruka istraživanja pokazala su da fizičko kažnjavanje:

1. Ne poboljšava dugoročno ponašanje – iako može privremeno zaustaviti nepoželjno ponašanje, djeca ne uče zašto je određeno ponašanje pogrešno, niti što je poželjno ponašanje (Gershoff, 2002).
2. Povezano je s povećanim rizikom od agresije – djeca koja su fizički kažnjavana češće iskazuju agresivno ponašanje prema vršnjacima i odraslima (Gershoff & Grogan-Kaylor, 2016).
3. Može utjecati na mentalno zdravlje – povećava se rizik od anksioznosti, depresije i problema s ponašanjem u kasnijoj dobi (Afifi et al., 2012).
4. Narušava odnos roditelj–dijete – djeca mogu osjećati strah, nepovjerenje i smanjeno emocionalno povezivanje s roditeljem (Kazdin & Benjet, 2003).

Kako funkcioniraju posljedice?

Posljedica, općenito govoreći, znači davanje nečega neugodnog ili oduzimanje nečeg ugodnog kako bi se smanjila vjerojatnost ponavljanja određenog ponašanja. No, da bi posljedica bila učinkovita, mora biti:

– Dosljedna – uvijek slijediti neželjeno ponašanje

– Trenutna – odmah nakon ponašanja

– Predvidiva – dijete mora znati koje ponašanje vodi do koje posljedice

– U kombinaciji s učenjem poželjnog ponašanja

Međutim, čak i „blage“ posljedice često ne dovode do trajne promjene ponašanja ako nisu popraćene pozitivnim oblikovanjem i jačanjem poželjnih obrazaca (Kazdin, 2005).

Umjesto fizičkog kažnjavanja, stručnjaci preporučuju:

– Pozitivno usmjeravanje – jasno postavljanje očekivanja i pravila. S većom djecom napravite zajednička pravila ponašanja kojih se vi ukućani trebaju držati. Verbalizirajte djeci što očekujete od njih i osvijestite je li to u skladu s njihovom dobi i mogućnostima.

– Modeliranje ponašanja – djeca uče promatrajući nas – ako želite da dijete regulira svoje emocije, važno je da se i sami možete regulirati (ako osjetite da Vam je teško i da taj dan ne možete, pitajte za pomoć, izađite na minutu iz sobe ako je dijete na sigurnom, što god kako se ne reagirali načinom koji ćete kasnije požaliti i koji nije primjeren)

– Prirodne i logične posljedice – posljedice koje proizlaze iz samog ponašanja (npr. ako prolije vodu, neka ju dijete i obriše)

– Time-out (pauza) – privremeno udaljavanje iz situacije kako bi se smanjila emocionalna napetost – ovo možete koristiti ako se radi o svađi između braće i sestara

– Nagrađivanje poželjnog ponašanja – pohvala, pažnja i simbolične nagrade

– Aktivno slušanje djeteta – prepoznajte djetetove emocije i manje se usmjeravajte na pronalaske rješenja a više na slušanje što Vam dijete govori

Zaključak

Fizičko kažnjavanje nije samo neučinkovito, već može dugoročno štetiti djetetovom emocionalnom i socijalnom razvoju. Umjesto toga, usmjerimo se na odgojne strategije koje promiču poštovanje, razumijevanje i odgovorno ponašanje. Dok neki problemi zaista i nemaju „kuharicu“ rješenja te se radi o pokušavanju različitih metoda uzimajući u obzir djetetove karakteristike i faze razvoja, ono što je temelj svakog dobrog odgoja je odnos i povezanost djeteta sa skrbnikom.

 

Zajedno gradimo sigurnu i poticajnu okolinu za našu djecu!

 

Reference:

– Gershoff, E. T. (2002). *Corporal punishment by parents and associated child behaviors and experiences: A meta-analytic and theoretical review*. Psychological Bulletin, 128(4), 539–579.  

– Gershoff, E. T., & Grogan-Kaylor, A. (2016). *Spanking and child outcomes: Old controversies and new meta-analyses*. Journal of Family Psychology, 30(4), 453–469.  

– Afifi, T. O., et al. (2012). *Harsh physical punishment in childhood and adult physical health*. Pediatrics, 130(2), 184–192.  

– Kazdin, A. E. (2005). *Parent management training: Treatment for oppositional, aggressive, and antisocial behavior in children and adolescents*. Oxford University Press.  

– Kazdin, A. E., & Benjet, C. (2003). *Spanking children: Evidence and issues*. Current Directions in Psychological Science, 12(3), 99–103.